sredozemna medvjedica

...što to ima u ljudima tužno.....

......što to ima u ljudima tužno da nikad ali baš nikad nismo zadovoljni onim što imamo......
...u trenucima kad se uspijem izdignit iznad svega, iznad sebe i pogledat sebe i svoj život odozgo... kako ja volim reć sa oblaka..... shvatim da mi je u životu predivno i da mi je Bog dao više nego milijunima ljudi na ovom planetu..... ali ne.... mi nismo nikad zadovoljni onim što imamo... uvik tražimo više i više....do kad??
....prije 7 godina...sa svojih 30.....hahaha sad dakle zbrojite i znate moje godine ....kad sam počinjala život od nule....najvažnije mi je bilo da su mi djeca sretna i zadovoljna...i da ne pate.....
...došli mi tako nakon rastave pod krov mojim roditeljima...... možeš zamislit šoka nakon više od 10 godina samostalnosti....ali na svu sreću roditelji normalni, trude se pomoć i olakšat situaciju iako malo zanovijetaju kao i svi roditelji.....zato valjda postoje..... meni vrag ne da mira, kopam, tražim posao, dižem kredite, uređujem vlastiti stan, zbrajam kune po kući za nahranit klince..... jer vražji ponos ne dozvoljava tražit pomoć... niti od roditelja a kamoli od nekog drugog.... nema ispijanja kava s prijateljicama, izlazaka.... ne želim ostavljat djecu.... iako ih ima ko čuvat..... i što je najvažnije... ja sretna, zadovoljna, nema depresije..... i onda jednog dana u rutinskom pregledu saopće mi da moram na operaciju.... dijagnoza.... ona ista s kojom se danas bore miljuni žena na svitu.... ali što je to za osobu od granita..... "odradim" operaciju kao da sam u toplicama... bez ičije pomoći, bez ičijeg znanja uopće.... jer zašto time opterećivat ionako bolesne roditelje kojima bi takvo saznanje moglo samo još dodatno pogoršat zdravlje..... danas se pitam da li je to bila hrabrost ili glupost..... život ide dalje..... onaj gori odlučio do kraja iskušat moje granice izdržljivosti i uze mi (poslije djece) najdražu osobu na svitu.... oprosti mama....


....život ide dalje.... sve nekako kreće na bolje.... nižu se poslovni uspjesi, hvala dragom bogu vlasnik firme to primjećuje....dolazim do rukovodećeg mjesta u firmi...širim horizonte.... postajem priznata i cijenjena u branši... materijalna situacija se popravlja...djeca rastu.....polako žive svoje živote... , jutarnja kava s prijateljicama postala obavezni dio dana, nađe se vremena i prilike i za večernje izlaske..a ja.... ona sretna i zadovoljna s početka priče....postaje sve manje zadovoljna..... s upitnikom iznad glave.... zašto??? ne zato jer sam nezahvalna, nezasitna, pohlepna.... nego jednostavno sada kada sam posložila sve ali baš sve kockice u životu... sjetih se u jednom trenutku da i ja "postojim" ... i da bih se ja sad malo opustila.... ponekad i zaplakala na nečijem ramenu.... počinjem "vrištat" NE MOGU VIŠE !!!!! ali nema nikog da me čuje.... svi me doživljavaju kao neuništivu osobu satkanu od granita.... poneki mi se boje čak i prići.... jer ja tako uspješna, jaka, samostalna, mogla bih ugrozit nečiju muškost...... a ja.. šta ja želim??? .... ugnjezdit se kao malo mače u zagrljaju voljene osobe.....
....kad sam počela pisat post bila sam na onom mom oblačiću ali sam se uz pisanju poskliznula i pala.. i sada opet postavljam pitanje onom gori... toliko puta već postavljeno..."a što sam ti ja skrivila"....
....nadam se da me neće kaznit jer dok sam na oblaku znam da nemam prava na to pitanje jer dao mi je "sve".....ali sad sam ni na nebu ni na zemlji......

.....i opet sam tu, čitam ispovijesti meni nepoznatih ljudi i pitam se.... zar su oni zavirili u moju dušu, ispričali moju priču....zar mi žene sve težimo jednoj jedinstvenoj želji..... da budemo voljene......
....i zašto se po staroj šabloni kao i kad nam je bilo 16.... uvik zaljubljujemo u "krive" osobe.... što veći "kreten" naša je ljubav jača i nikako se odljepit od njega..... fizički nam to i uspijeva ali emocionalno teško ili nikako.......

.....al naučila sam da se s poslovicom "nikad ne reci nikad" ne smije "igrati"...... nisam za puno stvari u životu govorila.... ko? Ja? NIKAD!!!!!! .... ali baš za onu jednu jedinu...... u koju sam se takoreć klela.... JA NIKAD !!!! e baš ta me pogodila...... Ja nikad, ali baš nikad ne bih mogla bit s oženjenim muškarcem.......... ma da..... pričaj ti priče reče mi jednog dana jedan glas odozgora.... i dovede mi na put baš NJEGA..... mozak kaže jedno, ali srce ipak razmišlja drugačije.... tj srce ni ne razmišlja ..... ono slijedi sebe bez razmišljanja o posljedicama........ i priča kreće.... sve lijepo, divno krasno, puno ljubavi..... ali ipak nešto nagriza "idilu".... saznanje da berem "zabranjeno voće".... i iako razum govori.... makni se, ne treba ti to....srce ne može...... voli sve jače i sve dublje..... i na koncu kad uništih samu sebe više nisam ona ista osoba koju je zavolio.... i koju na neki način voli i dan danas ali ja više nemam snage...... svojom voljom... "zatvaram" tu knjigu i okrećem novu stranicu, okrećem i okrećem ali sve stranice su prazne...... i šta sad..... učim se opet bit sama sebi dovoljna.....da li uspijevam.... na dane...nekad bolje, nekad gore...... i volim ga i mrzim ga..... volim ga.... ne znam zašto..... da znam to vjerojatno onda ne bi ni bila ljubav, nego kalkulacija ..... a zašto ga mrzim??? eto zato, jer je.... u trenutku kad sam bila sretna i zadovoljna sa sobom i svojim životom.....kad san bila sama sebi dovoljna..... ušao u moj život...bez kucanja....i vremenom me naveo da poželim sve one sitne i velike stvari koje čovjeka čine sretnim........

....živi život...

.....da li su ikome poznate granice ljudske snage i sposobnosti.... ili tek kad nas pogodi neko "zlo" postanemo svjesni šta sve možemo izdržat..... uistinu je točna ona "što te ne ubije to te ojača" tj. život i kad radi protiv vas ustvari radi za vas..... ali sad postoji tu jedan mali problem...kad vas život dovoljno često ubija a ne uspije vas ubit nego iz svake borbe izađete jači i bolji......... svjesniji svoje snage i kvaliteta.....sve je manje ljudi oko vas koji vas mogu pratit...i na kraju postajete usamljeni u mnoštvu "dragih" ljudi.. prijatelja, poznanika, poslovnih suradnika..... svi su oni tu i svi misle da vas poznaju ali su ....kako ja volim reć, prepovršni, da shvate bit..... nesposobni da zavire u dušu čovjeka.....